Behram-begova medresa u Tuzli

Hafiz Spahić: Ne treba žaliti ni vremena, ni truda, pa ni imetka za podučavanje Kur'anu

Za Kur'an se može kazati da je najčitanija, najtumačenija, najpisanija i najpamćenija knjiga na svijetu.

Danas milioni hafiza, muškaraca i žena, znaju Kur'an napamet a prvi hafiz bio je poslanik Muhammed, s.a.v.s.. Hafizi Kur’ana bit će prvaci među stanovnicima Dženneta.

Učenje Kur’ana napamet nije pitanje koja se tiče samo Arapa, na čijem jeziku je objavljen Kur’an. I drugi narodi, koji su prihvatili islam, također su učili Kur’an napamet i to je postalo nerazdvojivom tradicijom njihove kulturne baštine.

Kur’an se na prostorima Bosne i Hercegovine uči napamet već više od 500 godina.

Istaknuti bosanski alim, rahmetli Mehmed-ef. Handžić, ističe da je od 1878. godine pa do četrdesetih godina prošlog vijeka, sâmo Sarajevo imalo preko 160 hafiza Kur’ana. U posljednjih 150 godina na području BiH spominju se imena oko 1000 hafiza.

U emisiji Radija BIR, „Radna soba“, koja je emitovana 25. marta, o hifzu, učenju Kur'ana napamet, razgovarali smo s hafizom Mirnes-ef. Spahićem, profesorom kiraeta u Behram-begovoj medresi u Tuzli, muhafizom 24 hafiza, po čemu je među prvim muhafizima u BiH. 

Poslanik Muhammed, s.a.v.s, je rekao: „Najbolji među vama su oni koji uče i proučavaju Kur'an, i druge njemu podučavaju.“ Na samom početku ovog razgovora hafize Spahiću, konkretno pitanje, je li teško naučiti Kur'an i druge podučavati Kur'anu?

-    Kada je u pitanju učenje Kur'ana napamet, ja to obično razlažem na tri dijela. Jedna težina učenja Kur'ana jeste da ga ti naučiš napamet, druga bi bila da ti podučavaš druge učenju Kur'ana napamet, a treća bi bila da ti sam održavaš to svoje znanje, svoju memoriju Časnog Kur'ana. Kada bih morao da odgovorim koja od ovih faza je najteža to ne bih mogao reći, ali zasigurno je svaka od njih podjednako teška, podjednako važna i podjednako zahtjeva trud, rad, energiju, strpljenje, vrijeme, a uz sve to i veliku ljubav.

U Bosni i Hercegovini se, skoro svakog mjeseca, organizuje bar jedna hafiska dova. Ponosni smo na to i zahvalni Gospodaru što je među nama sve više hafiza. Vi ste muhafiz 24 hafiza, po čemu ste među prvim muhafizima u Bosni i Hercegovini. Šta je ključ vašeg uspjeha i jeste li u kontaktu sa svima tim hafizima i hafizama? 

-    Pored ljubavi koju čovjek posjeduje i pored dara kojeg Allah, dž.š., daje određenim ljudima za određe stavari, mislim da je kjuč uspjeha da jedan muhafiz bude spreman da sebe i svoje vrijeme žrtvuje 24 sahata za kandidata. Ne možemo odrediti vrijeme da muhafiz bude uz kandidata samo u jednom periodu nego je to svih 24 sahata, i u toku radnog vremena, i poslije radnog vremena, i kod kuće i poslije namaza i u džematima, džamijama itd. Mislim da je to najbitnije za uspjeh. Iz mog iskustva važno je i da kandidat, kada nauči određenu stanicu, on ne može ići dalje dok to ne prouči i dok ne dobije zeleno svjetlo od svog muhafiza da uči dalje. Do sada sam, hvala dragom Bogu, kao muhafiz izveo 24 hafiza. Sa svima njima nisam izravno u kontaktu jer su se oni razišli širom svijeta, ima ih od Evrope, Amerike, Azije, ima ih i u BiH, ali sa većinom njih sam svakodnevno u kontaktu. To je nešto što ostaje. Čovjek je konstantno uz svoga muhafiza. I kasnije u životu hafiz i njegov muhafiz znaju često razmjenjivati iskustva, mišljenja isl.

Koliko je to sati rada, hafize Spahiću? Odakle tolika snaga, volja, izdržljivost, jer rad muhafiza iziskuje dosta vremena, truda?

-    U razgovoru sa rahmetli hafizom Fadilom Fazlićem došli smo do podatka da jedan muhafiz, da bi pripremio mladog hafiza, potrebno je da se s njim sastane 700 puta. Ti sastanci nisu svi vremenski isti, oni mogu biti od 10-15 min., pola sata pa i do sat vremena. Dakle, jedan muhafiz uloži 200 sati efektnog rada u mladog hafiza da bi ga naučio i pripremio za ispit. To je jedan vremenski kontinuitet koji traje oko 3 godine. Sve bi ovo bilo teško poimati i shvatiti da nije Allahove, dž.š., pomoći, Allahovog berekete, Allahovog blagoslova, koji On spušta kako na kandidata tako i na njegovog učitelja. Allah, dž.š., zaista bdije nad tim, On pomaže ljude i kandidate koji rade i trude se da budu u hizmetu Časnom Kur'anu. Mi sav svoj život pokušavamo da uskladimo naspram Allahove Knjige. Današnja vremena su zaista teška, ljudi dolaze u razna iskušenja, posebno naša omladina zato je Kur'an naše uže za koje se hvatamo i izbavljamo se iz svih tih probelema. Allah, dž.š., kaže: „O vjernici čuvajte sebe i svoje porodice od džehenemske vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti.“ A to ćemo najlakše uspjeti upravo družeći se uz Kur'an, uz Allahovu Riječ.

Kako izgleda put jednog muškarca, odnosno žene, od momenta odluke da želi postati hafiz pa do hafiske dove?

-    U svakoj čovjekovoj nakani mora neko biti sebeb, da te neko potakne na to. Svaki naš postupak, rad, trud, u isto vrijeme odgojno djeluje na nekoga, posebno na mlađe naraštaje. Tako i svaka hafiska dova, kada se promoviše novi hafiz ili hafiza, jeste svečanost, radost, promocija, ali ona ima i odgojni karakter i veliki podsticaj daje učenicima i učenicama da u najmanju ruku razmisle o tome, da se u njihovim srcima pokrene nešto da i oni krenu tim putem. Dobro se sjećam hafiskih dova u Gazi Husrev-begovoj džamiji, kada sam ja bio učenik medrese. Itekako su odgojno djelovale na nas. Mi smo gledali na te hafiske dove kao na nešto veliko, i svi smo kod sebe htjeli da pokrenemo tu kapislu, da i mi krenemo tim putem i da budemo u toj halki, da nam se dodijeli ta diploma hafiza, čuvara Kur'ana Časnog. Mislim da je to i danas prisutno. Danas je velika ekspanzija kada je u pitanju pamćenje Kur'ana, mnogo je to zastupljenije nego ranije i hvala Bogu da je tako.
 
Ako biste uporedili način na koji je vas Kur'anu podučavao r. hafiz Hadžimulić  s načinom na koji vi danas podučavate kakav bi bio zaključak? Podučavate li na isti način ili su se ipak vremena promijenila i možda zahtijevaju novi i drugačiji pristup?

-    Mislim da svaki učitelj ima svoj način rada. Možda smo mi danas u dosta povoljnijoj situaciji nego naši muhafizi, da im se Allah, dž.š., smiluje i da ih nagradi. Ja sam učio hifz pred rahmetli Halidom-ef. Hadžimulićem, čuvenim hafizom, imamom u Carevoj džamiji, koji je već tada imao preko 70 godina i bio već penzionisan. On je imao, u toku dana, jedan vakat na koji smo mi dolazili u Carevu džamiju da nas presluša. Jednom prilikom ja sam se razbolio i nisam mogao da idem. Nakon nekog vremena on je došao u medresu da me presluša i da vidi kakvo je moje zdravlje. To je jedna gesta koja na čovjeka ostavlja veliki utisak i o kojoj često razmišljam. Hafiz Hadžimulić imao je i praksu da kada kandidati privedu učenje Kur'ana napamet kraju i kada počnu da uče 19. i 20. krug ti kandidati su njemu dolazili kući. Tada nije bilo telefona i on bi nam samo kazao od ikindije pa nadalje je kod kuće i kad god budemo spremni da dođemo. Kad god sam došao na preslušavanje, nakon učenja ili prije učenja, obavezno je bilo da popijemo ili kahvu ili čaj, ili neki lokum da pojedemo. To je nešto što čovjek ne može da zaboravi. To su neki detalji koji tako odgojno djeluju da sada kada analiziram svoj trud i svoj rad ne mogu ga staviti u istu ravan s tim. 

Hafize Spahiću, nakon Gazi Husrev-begove medrese odlazite na studije u Jordan i završavate Šerijatski fakultet na Jordanskom univerzitetu u Amanu. Zanimljiva je jedna činjenica iz vašeg života. Tokom studija, kao student, bili ste imam u jednoj gradskoj džamiji u Amanu. To je bila izuzetna situacija jer se mihrab džamije u Amanu nije povjeravao studentima i uz to još studentu koji nije iz Jordana. Kako je to bilo moguće?

-    Imao sam tu čast da boravim u Jordanu od 1990. do 1995. godine. Tokom mjeseca ramazana jedan naš student, rahmetli Ševal Omerspahić, došao mi je i pitao me da li bih klanjao teraviju u jednoj džamiji u Amanu. Rekao sam da bih mogao i da bi mi bilo drago. Imam u obližnjoj džamiji, koja se zvala Mesdžidu-el-Kebir, bio je Čečenac, stariji čovjek i tražio je nekoga da mu pomogne prilikom klanjanja teravih namaza. Otišli smo do njega, proučio sam jedan odlomak iz Kur'ana i on je rekao da je to lijepo i da mogu klanjati s njima. On bi klanjao jaciju i vitre a ja teraviju, i tako sam klanjao svake godine s njima. Allah, dž.š., je dao da me ljudi kroz to upoznaju ali ono što je njima bilo interesantno jeste da je došao čovjek iz Jugoslavije, uči pravilno Kur'an, lijep glas ima, a ne zna pričati arapski jezik.
 
Hifz ste završili u četvrtom razredu medrese, u vašoj generaciji tada su bila 4 hafiza. Taj period od osamdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća bio jako uspješan te je svaka generacija iznjedrila po dva-tri hafiza. Dolaskom u Behram-begovu medresu, vašim upornim radom kroz sekciju hifza i generacije maturanata koje izlaze iz ove škole u svojim redovima imaju sve više, i više hafiza. 

-    Moja generacija, kada smo završili medresu 1988. godine, imala je 4 hafiza a danas u mojoj generaciji ima 12 hafiza. Njih 8 je hifz završilo poslije medrese. Kada sam došao u Behram-begovu medresu 1996. godine, postojala je sekcija hifza koju su vodili prof. Halili Mehanović i rahmetli hafiz Abdulah Budimlija. To su bili prvi koraci. Preuzeo sam tu sekciju i prvu promociju za dva hafiza imali smo 2000. godine, za hafiza Esmira Selimovića i  hafiza Midhata Sejfića. Od tada do danas mi smo promovirali 40 hafiza, učenika i učenica Behram-begove medrese. Svi smo, kao kolektiv, na to ponosni i taj broj ne staje, to ide dalje, ako Bog da, uzlaznom putanjom. 

Muhafiz ste i vašoj kćerci Behiji. Kakav je osjećaj, hafize Spahiću, biti muhafiz i roditelj hafize?

-    To je lijep osjećaj. Ipak, biti muhafiz svome djetetu je dosta teže nego biti muhafiz drugome. Vjerovatno zbog te prisnosti, subjektivnosti, blizine, čovjek ne može da bude na visini svoga zadatka, u smislu učenik i učitelj. Uspio sam, hvala Bogu, da u svojoj porodici okalemim jednog hafiza. Behija je za tri godine uspjela da završi hifz, uz to je i odlična učenica. Za nju mogu reći da je dijete koje je znalo i htjelo da sluša muhafiza. Njena hafiska dova je bila 28. februara. Mislim da je to za roditelja vrhunac radosti na dunjaluku.  

Hafize Spahiću, nema sumnje u mudrost koju je Uzvišeni Gospodar dao u hifzu, učenju Kur'ana napamet. Kakve su obaveze hafiza prema Kur'anu ali i prema ummetu, prema društvu općenito?

-    Hafiz je konstantno uz Kur'an, svakodnevno, svojim učenjem a naročito svojim ponašanjem. Onaj ko hoće da njegov život bude protkan vjerom nema razloga da se plaši kako će čuvati Kur'an. Naši muslimani u BiH cijene i poštuju ulemu a među tom ulemom posebno cijene i poštuju hafize. Hafizi toga moraju biti svjesni, oni i jesu svjesni toga, i moraju biti pri ruci svojim džematlijama bez obzira o kom se uzrastu i nivou radi. Hafizi u tome moraju biti prvi.

Hafize Spahiću hvala vam na ovom razgovoru. Želimo uputiti dovu Uzvišenom Gospodaru da Vam da, još dugo, dobro zdravlje, elan i snagu da nastavite hoditi  putem na kojem ste danas.

-    Amin. Molim Allaha, dž.š., da nagradi sve one koji na bilo koji način doprinose da se Kur'an uči i podučava, da se pormoviše to svjetlo Allahovo, Kur'ansko svjetlo. Pa evo i ovo je vaš doprinos Časnom Kur'anu, vas medija. Naši muslimani ne treba da žale ni vremena, ni zahmeta, ni truda, pa ni imetka, ako treba da ulože u podučavanje, kada su u pitanju njihova djeca ili djeca iz komšiluka, djeca iz okruženja. To je naša budućnost. Na taj način ćemo, ako Bog da, biti bolji i sebi i drugima, korisniji i sebi i drugima, i na kraju na Sudnjem danu pred Allaha možemo izaći svijetla obraza. 

Razgovarala: Amina Đulović

(bir.ba)

Podnozje

galerija bottom

 

dmdm2rssb

POČETNA  |  HISTORIJAT  |  MEDRESA DANAS  |  VIJESTI  |  OGLASNA TABLA  |  MULTIMEDIJA  |  KONTAKT     Copyright 2017 © Behram-begova medresa u Tuzli