Irfan Horozović: Onima koji pišu savjetujem da uvijek do kraja daju sebe
MISAK: Osvojili ste mnogobrojne nagrade. Koja za Vas ima najveću vrijednost?
Horozović: Svaka nagrada ima svoju vrijednost. Ima svoj razlog postojanja. Koja mi je najdraža? Teško je odgovoriti na to pitanje. Ukoliko se baš moram opredijeliti, onda je to možda ona prva, koju sam kao mlad pisac dobio za “Talhe i Šedrvanski vrt”.
MISAK: Početkom ove godine svjetlo dana ugledao je Vaš roman „Sokolarov sonet.“ Možete li nam reći nešto više o njemu, a i o samom nazivu romana?
Horozović: Da, bilo je to krajem prošle godine. Vir, glavni junak romana, postaje u jednom trenutku Kulinov sokolar. Međutim, to je više metaforični naziv, jer njegova vještina prevazilazi ono što se obično podrazumijeva pod sokolarstvom. Takav Vir, na Siciliji, susreće se sa sonetom u kojemu on sluti sublimat svega onog što umjetnost u jednoj civilizaciji može skrivati. U tom suodnosu pokušao sam ispričati priču o jednom vremenu u kojem se, kao što se obično dešava, susreću mnoga i različita vremena.
Riječ kao uzor
MISAK: Koji pisci su Vam uzor u pisanju?
Horozović: Uzor je čudna riječ. Mnoge pisce smatram bliskima, nekom vrstom rođaka. Čitao sam ih i čitam sa zadovoljstvom, prepoznavajući njihov put ka sebi. Jer, to je suština u svakoj umjetnosti: put ka sebi. Izuzetni su oni pisci s kojima u čitačkom razgovoru otkrivaš, pronalaziš svoje staze, osvjetljavaš svoj svijet. Ukoliko je to ono što se podrazumijeva pod riječi uzor, mogu kazati kako je broj tih pisaca odviše velik da bi ih sad ovdje nabrajao. Svi ostali oblici uzora zapravo su uvod u manirizam, pisanje na način nekog drugog.
MISAK: S obzirom na to da ste se okušali u gotovo svim književnim vrstama, možete li nam reći gdje pronalazite inspiraciju za pisanje?
Horozović: Uvijek sam se nastojao prirodno ponašati. Životno iskustvo u svemu tome dodaje svoja pravila. Volio sam poeziju, njenu sublimnost koja daje svoj odgovor životu koji živimo. Volio sam teatar, a njegov odgovor je posve drukčiji, konkretniji. Priča i roman imaju svoja pravila. Zato su ideje (nazovite ih inspiracija ili kako god hoćete) splet raznih okolnosti koje u svojoj biti već imaju oblik u kojem bi trebale biti izgrađene. To sam poštovao. I osjećao. Ideja podrazumijeva oblik. Drama pisanja je, međutim, nešto sasvim drugo.
Čitanje je fascinantno
MISAK: Ko Vam je u život bio najveća podrška?
Horozović: Prijatelji i porodica. Ne znam šta bih drugo kazao. Izostavljam samoga sebe, jer bez tog umjetnosti i nema. Različiti su primjeri. Različita su iskustva. Ipak, pisac je nalik na biljku ili neki divlji cvijet, koji ponekad, makar su i sve okolnosti protiv njega – nastoji i uspijeva procvjetati. Često su to najvredniji cvjetovi.
MISAK: Šta biste poručili čitaocima „Misaka“?
Horozović: Čitajte, jer čitanje je razgovor s kojim se jedva išta može usporediti. Možete razgovarati s ljudima koji su stoljećima mrtvi, a ipak vam nešto žele kazati. To je fascinantno, ali i nešto zbog čega umjetnost pisanja postoji. Onima koji pišu savjetujem da uvijek do kraja daju sebe. Olako napisane riječi su prevrtljive i neće se same od sebe složiti u skladan niz.
Irfan Horozović rođen je 27. aprila 1947. godine u Banjoj Luci, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Filozofski fakultet, Odsjek za komparativnu književnost i jugoslavenske jezike i književnost diplomirao je u Zagrebu. Smatra se začetnikom postmoderne bosanskohercegovačke književnosti kao pjesnik, dramatičar i pripovjedač. Pisao je različite književne žanrove koji uključuju i književnost za djecu. Bavio se raznim temama i motivima u svojim djelima, među kojima je i ratna tematika, te u takvim djelima predstavlja likove koji proživljavaju ratne traume. Književni kritičari su njegove radove ocijenili najvećim ocjenama. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, kao što su: Nagrade “Sedam sekretara SKOJ–a”(1972), Nagrade grada Banje Luke (1980), Nagrade Udruženja književnika BiH (1988), Nagrade za najbolju knjigu za djecu u BiH (1987), Nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine za 1998. godinu, Nagrada „25.novembar“ (2017) i mnoge druge. Trenutno živi u Sarajevu, urednik je u igranom programu RTV Federacije BiH, te glavni urednik časopisa „Život“. Do sada je objavio nekoliko romana (Kalfa, Psi od vjetra, Imotski kadija), zbirku priča (Beskrajni zavičaj), pjesme (Kaleidoskop), te knjigu koja nadilazi klasične žanrovske okvire (Talhe ili šadrvanski vrt). Također je, nedavno, izašao njegov novi roman Sokolarov sonet u biblioteci časopisa Stav.
Uzor je čudna riječ. Mnoge pisce smatram bliskima, nekom vrstom rođaka. Čitao sam ih i čitam sa zadovoljstvom, prepoznavajući njihov put ka sebi. Jer, to je suština u svakoj umjetnosti: put ka sebi. Izuzetni su oni pisci s kojima u čitačkom razgovoru otkrivaš, pronalaziš svoje staze, osvjetljavaš svoj svijet