DOI: https://doi.org/10.58584/2490-3752.2023.9.9.89
Autori
Dr. sci. Saudin Gobeljić i Kurra hfz. Zubejda Gobeljić
Sažetak
Rad koji je pred nama, na posve znanstven način tematizira jednu od velikih mainstream religijskih tradicija i to, najprije, iz rakursa interpretativne/intelektualne tradicije islama, a koja je kao takva naslonjena na konstitutivne izvore vjere. U terminološkom smislu daje se određenje onoga što se podrazumijeva i razumijeva pod pojmom al-yahud.Posredstvom znanstvenog instrumentarija koji je nastao u okrilju muslimanske teologije religija kroz ovaj rad se problematizira pitanje autentičnosti i orginalnosti Svetoga pisma judaizma te najvažnijim doktrinarnim učenjima. Naime, ideja Božije Jednoće (tawḥīd), iz perspektive islama, predstavlja polazišnu tačku u percipiranju drugih religijskih tradicija i njihovih učenja. Na tim zasadama, muslimanski autori, a ponajbolji primjer su klasici poput Al-Māturīdīja, Al-Bāqillānīja, Al-Aš’arīja, Al-Ğuwainīja, Al-Bīrūnīja, Al-Bagdādīja, sagledavaju vjerodostojnost doktrina unutar drugih religijskih učenja. Nadalje, kroz povijesno-teološki diskurs predstavljene su najvažnije i najpoznatije sljedbe koje su nastale iz krila ove religijske tradicije. U tom pogledu, postoje mnoge doktrine i teološke interpretacije oko kojih se razilaze pomenute judaističke sljedbe, no ponajvažnije su sljedeće: mogućnost/dopustivost i nemogućnost ili poricanje abrogacije (nasẖa), dopuštenost antropomorfizma (tašbīh) i njegovo odbacivanje/poricanje, pitanje slobodne volje i prisile te mogućnost i nemogućnost proživljenja. Svim ovim prevažnim pitanjima, na jedan posve objektivam način, bavit će se klasični muslimanski autori u svojim djelima, a u kontekstu muslimanske teologije religija, koristeći se intertekstualnom dijaloškom formom kao potrebom vremena.
Ključne riječi
al-yahud, intertekstualna dijaloška forma, mainstream sljedbe, taḥrīf, muslimanski klasični autori, tawḥīd